Autor: Pol Krugman


Ozbiljni ljudi strepe od toga da bi Trampova administracija mogla da izazove međunarodnu krizu, a možda i rat. Dio ove zabrinutosti ima veze sa Trampovom prinudno hvalisavom i razmetljivom prirodom, što je možda simpatično Breitbartu i Fox Newsu, ali veoma uznemirava vlade država širom svijeta. Radi se i o objektivnoj procjeni izazova koji čekaju ovu administraciju: kada glasači shvate da su njena obećanja o novim radnim mjestima i zdravstvenom osiguranju lažna, možda će se pažnja javnosti skretati prekomorskim incidentima.
Prva na spisku zemalja sa kojima se očekuje sukob je Kina, glavna meta Trampovog treniranja strogoće, gdje sporovi oko ostrva u Južnom kineskom moru lako mogu da prerastu u oružani sukob. Ali rat sa Kinom će morati da sačeka. Prva na redu je Australija. Pa imamo Meksiko. I Iran. A i Evropsku uniju. (Samo nikada Rusiju.)
Možda iza svega ovoga stoji neka cinična računica, ali ponašanje nove administracije sve manje liči na posljedicu promišljene političke strategije, a sve više na rezultate teškog psihičkog poremećaja. Sukob sa Australijom je naročito upadljiv po svojoj uvrnutoj bezrazložnosti. Ona je najvjerniji američki prijatelj, koji je uvijek iznova na našoj strani. Naravno, ne slažemo se u svim detaljima, ali ništa ne može da ugrozi naše savezništvo, prije svega zato što bi nam ona bila glavni oslonac u slučaju sukoba sa Kinom.
Ali ovo je Trampovo doba. Tokom telefonskog razgovora sa australijskim premijerom Malkolmom Turnbulom, američki predsjednik se hvalio svojom pobjedom na izborima, napadao američki sporazum sa Australijom o prijemu izbjeglica i optužio gospodina Turnbula da nam šalje „nove bostonske bombaše“. Onda je naglo prekinuo razgovor posle samo 25 minuta.
Dobro, barem nije prijetio invazijom, kao u razgovoru sa predsjednikom Meksika Enriqueom Peña Nietom. Prema izvještaju AP-a on je ovom demokratski izabranom predsjedniku rekao: „Vidim da imaš gomilu loših momaka koje puštaš da ti dolje vršljaju. Ako su tvoji vojnici kukavice, poslaću moje da srede tu stvar“. Izvori iz Bijele kuće tvrde da je ova prijetnja (podsjećam da su SAD već vršile invaziju na Meksiko i da njegovi građani to pamte) – bila samo šala. Ovo je uvjerljivo samo onima koji su povjerovali da će Meksiko platiti naš zid na granici s njim.
Rasulo u odnosima sa Meksikom i Australijom zasjenilo je rat riječima sa Iranom, koji je prošlog vikenda testirao svoje nove rakete. To je bila nedvosmislena provokacija. Ali izjava iz Bijele kuće da je „Iran upozoren“ je uznemirujuće nejasna. Upozoren na šta? Budući da imamo posla sa administracijom koja se svađa i sa prijateljima, Iranu vjerovatno nije prijećeno samo sankcijama. Da li se mi to spremamo za rat?
Tu je i veliki kontrast između zloslutnog odgovora Iranu i odgovora na daleko veću rusku provokaciju: eskalaciju sukoba u Ukrajini. Senator Džon Mekejn je pozvao predsjednika da pomogne Ukrajini. Bijela kuća na to nije imala komentar; samo je ambasadorka SAD u UN-u Niki Haley u Savjetu bezbjednosti rutinski osudila obnavljanje ratnih dejstava u Ukrajini. To sa popuštanjem Rusiji postaje baš očigledno.
Ima još. Peter Navaro, predsjednik Trampovog nacionalnog trgovinskog savjeta, optužio je Njemačku da eksploatiše Ameriku depresiranim eurom. O tome može da se vodi ozbiljna ekonomska rasprava, ali vladini zvaničnici ne bi trebalo da olako potežu teške optužbe, kao da se spremaju za trgovinski rat. Ili se možda spremaju?
Sumnjam. U stvari, ova administracija djeluje nespremno za bilo šta. Trampovi agresivni telefonski razgovori nisu posledica ozbiljne ekonomske ili političke strategije, jer pravi igrači ne gube vrijeme busajući se u grudi ili kukajući zbog slabe posjete na svojoj inauguraciji. Ne, pred nama je čovjek koji gubi kontrolu i loše prikriva svoju nesigurnost. Njegove prve dvije nedjelje na položaju predsjednika SAD su apsolutna propast i stanje će se samo pogoršavati. On na svaki novi debakl odgovara očajničkom promjenom teme i tone sve dublje.
Amerika i svijet to ne mogu dugo da podnose. Da se vaš zaposleni ovako ponaša, odmah biste ga sklonili sa odgovorne pozicije i preporučili mu da potraži pomoć psihijatra. A ovaj čovjek je vrhovni komandant najmoćnije vojske na svijetu. Hvala ti Comey.
Peščanik.net